Autori se u knjizi obraćaju svim generacijama, posebice mladim i starim, jer se u Hrvatskoj o ostarjelim i nemoćnim, malo zna ili ništa. Niti se pripovijeda, iako stanovništva, nakon 65 godine, ima oko 4 (stanovništva). Autori smatraju; iz iskustva, i iz iskustva drugih, koji su o starosti pisali: svaki čovjek bi trebao prihvatiti svoje starenje, umirovljenje i razna odricanja. I trebao bi ustrajati – do god može – na raznim aktivnostima, tjelovježbama, kako bi bio društvu koristan u neizbježnoj osamljenosti. I zanimati se za nova područja zanimacije. Također, i hrvatsko se društvo mora potruditi da starcu vrati svijest o njegovoj ljudskoj vrijednosti, i osjećaj da ga društvo prihvaća. I da mu (društvo) osigura dovoljna financijska sredstva za život i osobnu pažnju, te zajamči vraćanje njegova dostojanstva.

Ova knjiga o starosti čitatelj ne bi trebao samo pročitati, nego bi ju morao posjedovati dok god živi, jer u knjizi je sadržano sve ono što čovjek ne zna što ga čeka kad ode u mirovinu - od društva, društvene zajednice. Naime, kakva ga starost čeka, što je sve u mladosti propustio ili čemu je nepotrebno pridavao važnost. Uzaludno... Nitko mu starost ne može olakšati, nego on sam ako prihvati sve napisano - u njegovu korist.