Čitatelji su vrlo često u Pavličićevim romanima prepoznavali piščev rodni grad. Ali, tek sada, u Diksilendu, devetnaestom autorovu romanu, svojevrsnoj piščevoj alternativnoj autobiografiji, Vukovar se pred čitateljima pojavljuje svojim punim imenom. U njegove je ulice i njegovu dušu smještena radnja romana koja obuhvaća raspon od trideset godina. Priča započinje 1960., a završava u danima naše zajedničke nesreće, u studenom 1991. Diksilend je do sada najopsežniji i možemo reći pripovjedački najslojevitiji Pavličićev roman. Samo vješt pripovjedač može organizirati priču koja istodobno prati sudbine sedmorice prijatelja u zajedničkoj želji sastavljanja diksilend-ansambla, iznosi razloge njihove povezanosti s učiteljem glazbe, profesorom Angelusom i upleće legende o pojedinim instrumentima. Ali, Pavličić zna kako složenu građu treba izložiti čitateljima, a da pri tome njihova pažnja niti u jednom trenutku ne popusti i da se njihova lica, poput Angelusova, na kraju razvedre zbog ulivene nade kako uz pomoć prave umjetnosti mogu ponovno procvjetati kestenovi vukovarskih drvoreda.