Ako su muškarci od žena stvorili objekte užitka, zašto to ne bi mogle i žene, pa makar i ironično, napraviti od muškaraca, upitao se prije tridesetak godina Alexander O'Neill za vrijeme suđenja poznatog pod nazivom Slučaj triju Marija. Tadašnji se zastarjeli dekadentni portugalski režim zapetljao u mrežu sudskoga procesa zbog jedne jedine knjige - Novih portugalskih pisama. Objavljena 1972. u Lisabonu, knjiga je podigla toliku prašinu da je četiri dana nakon objavljivanja povučena iz prodaje, proglašena pornografskom, nemoralnom i stoga zabranjena. Pisma i suđenje njihovim autoricama potaknula su brojne proteste protiv Salazarova režima; mnogi portugalski intelektualci došli su na sud da bi izrazili svoju solidarnost s autoricama, a i upućena im je podrška iz cijeloga svijeta: prosvjedi u New Yorku i Parizu gdje su svoj glas digle i Simone de Beauvoir i Marguerite Duras. Tek je Travanjska revolucija 1974. prekinula mučni postupak i oslobodila autorice, a u svibnju iste godine donesena je presuda: Nova portugalska pisma nisu ni pornografska ni nemoralna. Naprotiv: to je umjetničko djelo.

Danas već slavna Portugalska pisma, prevođena diljem svijeta, slijede Pisma portugalske redovnice Mariane Alcoforado objavljena u 17. st. u Parizu. Ako je Mariana bila polazište, njih tri Marije bile su motiv. Progovorile su o ljubavi, strasti, požrtvovnosti, diskriminaciji i osveti u svom društvu. Pa iako je to portret zemlje u kojoj su postojali pobačaji, nasilje, incesti, zlostavljanja, zatvori i bijeda, Nova portugalska. pisma nisu pamflet već vrijedno književno djelo i ponajprije zapisi o strasti.