Pišući o četiri generacije Cigana, Feri Lainšček piše o četiri generacije ljudi, o djedovima, o očevima, o nama samima i o našim sinovima. Piše o prokletstvima i o legendama lutalačkog života i stalnoga traženja smisla, piše o (ne)mogućnosti da ičim što je u dosegu našega svijeta promijenimo tijek sudbine koja nam je, nekima i davno prije rođenja, položena u oči zagledane u široke panonske ravnice, ali piše i o strasti i o ljubavi, o onom neobjašnjivom što veže obitelji, najviše onda kad se snaga pokazuje žrtvom za drugoga. Zato, arhetipski, kad sve propadne, ostanu samo vjerne žene svih dobi i razmetni sinovi spremni za katarzično očišćenje od grijeha, ovozemaljskih i onozemaljski. Slijedeći light motiv prvoga grijeha, onoga kojim su skovani čavli za prikivanje Ješue Ben Miriama na križ, Lainšček propituje sposobnost uočavanja onoga što je onkraj objašnjivoga i stvarnoga i sposobnost sagledavanja nekoga drugoga svijeta, satkanog od snova i od želje da jednom bude bolje i od nade da mi, ljudi u tom svijetu, možemo biti ljudi bolji nego što jesmo. Bezobzirno ogoljele, a istovremeno poetične do nedodirljivosti, sudbine Lainščekovih Cigana tiču nas se zbog mnogih razloga, a prije svega zato što u mnogima od nas negdje ispod površine tinja ciganska vatra i žudnja za nezaustavljivim divljim stepskim konjima, ali i zato što svijet, gledan ciganskim očima, poprima sasvim drugačije, intenzivnije boje, onkraj svega u što smo spremni povjerovati kao u vlastitu stvarnost.