Od prvih stranica romana u društvu djevojčice Bronje selimo se u sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća, gdje nas ona upoznaje sa svojom obitelji: obožavanom majkom Mitom, tatom Janezom, četiri godine mladim bratom Rokom i Dadom, bakom s majčine strane. Ta mala zajednica živi u Ljubljani, gdje su i Bronjini i Rokovi ujaci i tetke i obiteljski prijatelji. Emocija koja prevladava u ovom malom domaćinstvu jest bliskost, i to posebno ona između pripovjedačice Bronje i njezine majke, kojoj se ovo djelo i obraća. Vedro i razigrano vrijeme djetinjstva zatišje je pred buru jer su se tamni oblaci smrti nadvili nad cijelu obitelj. Munjevitom brzinom Bronjin svijet potresa dijagnoza njezine majke. Bronja se kao četrnaestogodišnjakinja nade u središtu vrtloga - dovoljno odrasla da razumije što se dogada, no nedovoljno odrasla da bi na nastalu situaciju imala kakav utjecaj. Bijelo se pere na devedeset pronicljiv je roman o iskustvu bolesti i gubitka krhkosti međuljudskih odnosa, borbi za život, nadi i beznađu, strahu, patnji i potrazi za svijetlom točkom u mrklom mraku.