Ljudi su vrlo slični ovcama. To su vrlo poslušne i povodljive životinje. Umjesto da preuzmu odgovornost za usmjeravanje vlastitih koraka, čekaju da netko drugi preuzme vodstvo, a zatim jure za njim. Treba li nas čuditi što vođe odabiru najbolje za sebe, a stadu daju i dopuštaju da pase slabu i zakržljalu travu? Ne, ne treba čuditi. Sve što su oni postigli, postigli su za sebe. Omogućili su sebi najbolju, najsočniju travu putem individualnosti i inicijative spram onih koji ih slijede.

Zapravo, odabrani su za vođe zbog te samoodredive i samousmjerive osobine. Da su ostali negdje iza, u svom skromnom, umjerenom životnom nazoru, potisnulo bi ih stado. Zatim bi ih napustilo i odreklo se njihova vodstva u korist onih koji znaju kako izbiti na čelo.

Veliki ljudi, veliki duhovi svih razdoblja, osjećali su da se njihova snaga i sposobnost u njima razvijaju u aktivnost. Zbog unutarnjeg osvjedočenja u tu snagu i sposobnost, osjećali su više zadovoljstva, nego zbog odobravanja i pljeskanja svjetine ili zbog uslužnosti onih koji su pokušali krenuti za njihovim tragovima.